Na današnji dan 1915. rođen je veliki srpski i jugoslovenski književnik. Njegovo djelo je ostavilo najvećeg traga u dječjoj književnosti, ali i njegov odlazak. Život je okončao samoubistvom
Branko Ćopić i Desanka Maksimović dobar dio života proveli su kao komšije. Živjeli su u centru Beograda, u današnjoj ulici Kralja Milana. U zgradi sa brojem 23 književnik je živio na četvrtom spratu, a Desanka sprat iznad, na petom.
Osim što su boravili “pod istim krovom”, dvoje književnika je tokom druge polovine prošlog vijeka vrijeme provodilo na zajedničkim putovanjima po čitavoj SFRJ, obilazeći škole, biblioteke i kulturne ustanove gdje su sa ostalim poznatim književnicima, predstavljali djeci svoje stvaralaštvo.
Branko je otišao prvi. Izvršio je samoubistvo skokom sa Brankovog mosta 26. marta 1984. Opraštajući se sa svojim prijateljem koji je tragično okončao život, Desanka se setila lijepih trenutaka koje su proveli zajedno.
Dva dana kasnije u Politici je objavila “In Memoriam” posvećen tragično nastradalom prijatelju:
– Bio mi je Branko Copić jedan od najboljih komšija koga sam ikada imala, sadrug, sabrat, s kojim sam često zajedno putovala po školama da čitamo deci, čovek s koim sam imala isto mišljenje o književnosti, a to je vrlo važno. Isto smo mislili i u ulozi poezije i književnosti u životu čovekovom. Ne mogu prosto da zamislim da njega može smrt da uzme. Kada se samo setim njegovih divnih humoristickih priča. Kad god bismo, ma gde, čitali on je bio glavni.
Posedovao je humor, kako bih rekla, neizmišljen koji je izvirao iz naroda i koji je mogao i najvećeg skeptika da nasmeje. Ne mogu da zamislim da će čovek koji je zasmejavao ceo naš svet, sada raplakati sve one koje je tako dugo zasmejavao. Deca će naročito žaliti Branka Ćopića, njegovu “Ježevu kućicu”, njegove divne “Oglase”. Mislim da nema njegove pesme koju naša deca ne znaju.
Ceo narod će Branka žaliti i kao čoveka i kao pisca koji je našem narodu mnogo dao — napisala je Desanka za Politiku.
Neposredno nakon Ćopićevog samoubistva nije bila pronađena nikakva oproštajna poruka. Njegova supruga, Bogdanka – Cica, našla ga je kasnije, u limenoj kutiji “Pelikan” u kojoj je držala pribadače.
Pisac se oprostio riječima: “Sam je kriv za svoju smrt. Vadili su ga iz govana mnogi dobri drugovi pa nije pomoglo. Bio je tu i Hektor, ambasador iz Meksika, sada je u Turskoj, i Selim Numić, i Ratko Novaković, i Cica, Bog je ubio dabogda! I njegovi brojni čitaoci, ali ništa nije pomoglo. Pomozite joj da preživi ovu moju bruku i sramotu, ako je ikako moguće. Zbogom lijepi i strašni živote! Mart mjesec, 1984. godine!”
