Manastir se nalazi na 120 kilometara od Beograda i devet kilometara od Golupca, u podnožju Golubačkih planina, okružen šumom na lijevoj obali Tumanske rijeke što samoj svetinji daje posebnu ljepotu, zbog čega je jedna od najposjećenijih u Srbiji.
Visokoprepodobni arhimandrit otac Dimitrije Plećević kaže za RTS da manastir Tumane godišnje posjeti oko milion vjernika.
Otac Dimitrije ukazuje da je značaj manastira Tumane višestruk, pošto je to stari srednjovjekovni vjerski objekat sa bogatim predanjem, lijepom istorijom i prelijepim ambijentom u kojem se nalazi.
– Manastir je poznat bio javnosti i ranije, ali detaljnijom obnovom i dolaskom monaškog bratstva, nekako se uredio život u manastiru, ali se uredilo i bogosluženje i to je svakako bio podstrek za narod da dolazi u većem broju – ističe otac Dimitrije.
Naglašava da ono što, suštinski, okuplja vjerni narod u manastiru Tumane jeste želja da se spoji sa Bogom.
Manastirski kompleks osim crkve, konaka i trpezarije ima i mali zoološki vrt, igralište za djecu, dva ribnjaka, košnice i put kroz šumu do isposnice Svetog Zosima – biser manastira Tumane.
Osnovan prije Kosovskog boja
Za ime manastira vezano je nekoliko predanja koja pominju Miloša Obilića, proslavljenog kosovskog junaka. Miloš je rođen u obližnjem selu Kobilje, a imao je svoj dvorac u selu Dvorište.
Prilikom odlaska u lov nehotice je ranio isposnika Zosima Sinajita koji je prebivao u obližnjoj pećini.
Kada ga je ponio vidaru na liječenje pustinjak reče Milošu: „Tu mani“, odnosno – Nema lijeka, pusti da tu umrem“.
Da okaje grijeh, Miloš je podigao zadužbinu – manastir u koji su položene Zosimove mošti.
Otac Dimitrije objašnjava da ima i istraživača koji smatraju da je manastir dobio ime na osnovu latinske, odnosno grčke riječi koja znači sveti grob, tj. grob svetog čovjeka.
Kaže da je zvanični naziv manastira Tuman, ali da je narodu u tom kraju lakše da ga zovu Tumane.
Prvi sačuvani zapisi o manastiru su iz 16. vijeka, a osnovan je prije Kosovskog boja, kao i mnoge zadužbine Moravske Srbije.
U drugoj polovini 16. vijeka u ovom manastiru je nastalo i jedno književno djelo – Tumanski apokrifni zbornik.
Prepisivački centar
Otac Dimitrije ističe da je manastir bio važan prepisivački centar, kao i manastiri u okolini, što govori o tome da je, i u vrijeme pod turskim ropstvom, srpski narod bio prosvijećen i čuvao svoju tradiciju.
– Prepisivanje knjiga je onda bio izuzetno zahtijevan posao i pripadao je najobrazovanijim monasima, tako da su manastiri uvijek bili rasadnici duhovnosti, kulture i nacionalnog identiteta -naglašava otac Dimitrije.
Od 1966. godine Tumane je bio ženski, a od 2014. muški manastir, koji sada ima najmlađe bratstvo.
– Manastiri, kao i čovjek, doživljavaju svoje uspone i padove, usljed ljudskih okolnosti i spoljnih faktora. Međutim, cilj bratstva koje je došlo prije sedam godina u manastir bio je da svetinja oživi. To je uvijek bio poštovan i voljen manastir, ali nismo ga zatekli u bogzna koliko idealnom stanju -sjeća se otac Dimitrije.
Obnova svetinje
Ističe da su se potrudili, kao što i danas rade, da sa vjernim narodom obnove svetinju.
– Došli smo u loše uslove, a danas je to jedan mali grad. Zaista, velika blagodarnost i hvala Bogu što je svetinja zaživjela. Neizmjerno hvala i vjernom narodu. Sve što vidite tamo je narod podigao.
I sada se zida jedan gostinski konak u kojem će se moći smjestiti 120 hodočasnika. U okviru njega hoćemo da opremimo veliku biblioteku i salu za predavanja – kaže otac Dimitrije.
ČUDA SU MOGUĆA!
– Važno je napomenuti da se blagoslovom božijim, u 21. vijeku, kod moštiju Tumanskih čudotvoraca – Svetog Zosima i Svetog Jakova, događaju brojna iscjeljenja o kojima priča region i svijet pa narod, čuvši od usta do usta za blagodatnu pomoć koju svetitelji pružaju ljudima, dolazi sa nadom i vjerom na sveto mjesto – kaže otac Dimitrije.
autor: Faktor, tekst je objavljen u sedmičniku Faktor br.9
