Rođen u Travniku, pisao o Bosni, živio u Beogradu, sebe smatrao Jugoslovenom, a neki spisi kažu da je zbog ljubavi prešao na pravoslavlje. Ivo Andrić je i danas „kamen spoticanja“ na ovim prostorima. Svačij, a ničiji! I svi bi ga sebi. Ono što je jedino sigurno je to da je ovaj veliki pisac ostavio dubok trag u književnostima ovih prostora.
Ne zna se mnogo o njegovom životu. Svoju privatnost je čuvao dobro i daleko od očiju svijeta. Otuda valjda i njegove riječi: „Za mene je najbolje kad ja pišem, a ne govorim i kad se o meni ne piše i ne govori.”
Rođen je 1892. u Dolcu, pokraj Travnika. Sasvim slučajno. To nije bilo mjesto stanovanja njegove porodice, ali je majka Katarina, u trenutku porođaja, bila u posjeti rodbini. Još u gimnaziji se priključio naprednom nacionalističkom pokretu „Mlada bosna“. Studirao je slovensku književnost i istoriju u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu. Doktorirao je u Gracu 1924. godine.
Ljubav Andrićevog života
Što se tiče ljubavnog života, trideset godina je volio jednu ženu, koju nije mogao imati. Naime, bio je zaljubljen u Milicu Babić Jovanović, kostimografkinju Narodnog pozorišta u Beogradu, udatu za njegovog prijatelja, novinara Nenada Jovanovića.
Međutim, čekanje se isplatilo. Nenad je umro 1957. godine, a već godinu dana kasnije (1958) njih dvoje su se vjenčali, a Andrić je tada otkrio da je „Jelena, žena koje nema“ zapravo Milica. Ona ga je pratila na putu, obučena u plavu haljinu sa mašnom u kosi, kada je išao da primi najveće priznanje koje jedan pisac može da dobije.
Nobelova nagrada
- decembra 1961. godine Andriću je, uz zvuke „Marš na Drinu“, uručena Nobelova nagrada za književnost „za epsku snagu kojom je oblikovao teme i prikazao sudbine ljudi tokom istorije svoje zemlje“. Pisac je staru, predratnu ploču ponio sa sobom u Švedsku i insistirao da mu nagrada, koju je dobio za sva svoja djela u kojima je uspio da prenese smisao, život i duh prostora koji su tema njegovih djela, bude uručena uz ovu pjesmu. U trenutku kada je dobio nagradu, Andrić je imao 69 godina.
Svečana dodjela nagrada održana je u Štokholmu, u dvorani Koncertne palate švedske akademije. Ovo najveće svjetsko prizanje Andriću je dodijelio dr Anders Esterling, član Akademije. Nagrada se, kao i danas, sastojala od tri dijela: medalje (na aversu su ime i lik Alfreda Nobela, a na reversu dobitnikovo ime i godina), diplome, unikatne za svakog dobitnika, koju ručno oslikava slikar sa motivima dobitnikovog rada (Andrićeva ima most, zastavu i likove iz njegove književnosti) i novčanog dijela koji u današnjoj protuvrijednosti iznosi oko milion eura. Zanimljivo je da je cjelokupan iznos od nagrade donirao za kupovinu knjiga i razvoj bibliotekarstva Bosne i Hercegovine.
„Andrić je cjelokupnu sumu donirao Bosni za izgradnju biblioteka i za kupovinu knjiga. Vjerovatno zbog poznavanja mentaliteta naroda, najprije je donirao polovinu novca, nakon čega je tražio izvještaje o načinu trošenja para, a onda je donirao i drugi dio“, naveo je jedan hroničar Andrićevog života.
Umro je na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu 13. marta 1975. godine, u 82. godini. Sahranjen je u Aleji velikana na beogradskom Novom groblju, pored groba Milice Babić.
Njegovim djelima i riječima se uvijek vraćamo, a kako i ne bismo?! U Travničkoj hronici, Na drini ćuprija, Prokletoj avliji opisivao je život toliko precizno da najčešće u njegovim knjigama nađemo odgovore na pitanja koja su nas sustigla. Pa zato, izdvajamo neke od rečenica ovog nobelovca:
„Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!“
„Ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i sretno proživljena nesreća.“
“Sve su Drine ovog svijeta krive; nikada se one neće moći sve ni potpuno ispraviti; nikada ne smijemo prestati da ih ispravljamo.”
„Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna.“
„Cijelog života se liječimo od nesretnog djetinjstva.“
„Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!“
„Što ne boli – to nije život, što ne prolazi – to nije sreća.“
„Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti.“
„Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.“
B.T.