„Svečano“ otvaranje spomenika na Kazanima, niti se zna ko su ubijeni, a ni ko ubice.

Na Kazanima kod Sarajeva sutra, u 12 sati bit će otkriveno spomen-obilježje građanima Sarajeva koji su 1993. i 1995. godine ubijeni u ovom gradu.

Na spomeniku će se nalaziti prvobitni prijedlog teksta, a čiji je predlagač gradonačelnica Benjamina Karić.

“Zauvijek ćemo se, s tugom i poštovanjem, sjećati naših ubijenih sugrađana” – ovako glasi tekst koji će se nalaziti na spomeniku, a ispisana su imena i prezimena nekoliko ubijenih:

Bošković (Spasoje) Nevenka, 1933 – 1992.

Bošković (Simo) Marko, 1929 – 1992.

Ćeranić (Mihajlo) Dragomir, 1943 – 1992.

Drašković (Branko) Mileva, 1936 . 1993.

Frankić-Brkljač (Vinko) Ranko, 1952 – 1993.

Jovanović (Vojo) Duško, 1954 – 1993.

Komljenac (Ilija) Marina, 1926 – 1993.

Lavriv (Mihaila) Ana, 1942 – 1993.

Lavriv (Stefan) Vasilj, 1933 – 1993.

Lemez (Neđo) Novka, 1950 – 1992.

Nikolić (Nikola) Ergin, 1966 – 1993.

Radosavljević (Boro) Branislav, 1952 – 1993.

Šteta (Lutvo) Ago, 1942 – 1994.

Vučurović (Dobrivoje) Zoran, 1952 – 1992.

Žuža (Jefto) Stojan, 1933 – 1992.

Podsjećamo, postojalo je više prijedloga šta bi trebalo biti ispisano na spomeniku.

Naša stranka, koja je jedna od vladajućih u Kantonu Sarajevo, insistirala je da mora biti navedeno da su žrtve ubijene i ko ih je ubio.

S druge strane, njihovi koalicioni partneri NiP i SDP, kao i neke druge stranke nisu bili saglasni s tim smatrajući da je prijedlog Karić prihvatljiv.

I javnost je bila podijeljena oko toga da li treba biti istaknuto ono na čemu su insistirali u Našoj stranci.

Međutim, Gradsko vijeće Sarajeva je prihvatilo prvobitni prijedlog.

Karić je nakon preuzimanja gradonačelničke funkcije u aprilu ove godine obećala da će spomenik biti izgrađen.

Za zločine na Kazanima, na kazne od 10 mjeseci do šest godina zatvora do sada je osuđeno 14 vojnika tzv. Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Zločin je pripisan 10. brdskoj brigadi tzv. ARBiH pod komandom Mušana Topalovića Cace.

O spomeniku i licemjerstvu nove gradonačelnice Sarajeva, pisao je i kolumnista Faktora, Danijel Simic.

Bosanski lonac skuhan u Kazanima

Gradonačelnica Bliskoistočnog Sarajeva, kao vijesnik politike novih generacija, prvo je istisla ispušenog Bogića Bogićevića, pokazavši da Sarajstanu čak ni takvi samozvani Srbi i njihove zasluge, ne znače ništa.

Zatim odbila inicijativu Ljubiše Ćosića, gradonačelnika Istočnog Sarajeva, da ukloni natpise koji čitav srpski narod proglašavaju zločinačkim.

Ništa neće mijenjati, odgovorila je, jer tamo pišu „istorijske činjenice“.

A činjenica je još nešto.

Na putnom pravcu od Sarajeva do Banje Luke, kroz Tamni vilajet nema nijedan putokaz gdje se nalazi drugi grad po veličini u, kako bi oni rekli, suverenoj i nedjeljivoj BiH.

Ponavljam to, ne samo jer je nekom uvijek novitet, već jer najbolje opisuje lažne priče o pomirenju, suživotu i činjenicama iz donjeg toka Miljacke.

Tatrljajući ljigave fraze o multietničnosti i multikulturalnosti, predano se vodi računa da domicilno stanovništvo Efbiha, a pogotovo stranci koji se zateknu u Izetbegovića Kalifatu, nemaju svijest o postojanju Banje Luke.

Čak i u saobraćaju.

Taj obrazac, svi kao jedan, slijede i efbihovski mediji. Zovu kao sagovornike ljudske opuške, bez ikakvog ugleda i uporišta u Srpskoj.

Nevladiniće na kalup Bogića Bogićevića.

Zbog turista, postavljen je putokaz na skretanju za hotelski kompleks na Vlašiću.

To je i danas jedini znak da postoji grad po imenu Banja Luka, na čitavom potezu od Baščaršije do Kneževa. Na ušću Vrbanje u Vrbas, pak, putokaz o tome gdje je Sarajevo stoji u samom centru grada.

Takva vrsta disproporcije u bazičnom uvažavanju egzistencije ovog drugog, ništa nije smetala isto tako novom, isto tako mladom gradonačelniku Banje Luke.

Odmah je poletio da u ime svih nas prvi ponudi „ruku pomirenja“ i zovne u posjetu Benjaminu Karić.

Umjesto da to uradi ona, posijavši usput i putokaze.

Nakon emotivnog fotografisanja, strasnog grljenja, još slikanja i patetičnih izjava o pomirenju i novim vjetrovima koji duvaju kroz njihove pozadine u foteljama, uslijedilo je još malo fotografisanja.

Kraj improvizovane, na brzu ruku sklepane česme. Tri dihidrogen-oksid brabonjka sa slavinama, bez konsultacije struke i javne rasprave, svečano su promirotočila Benjamini u čast.

Ona je, zauzvrat, poslije Banje Luke, posjetila estradni poligon za antisrpske manevre u Potočarima. Javila, potom, da je jako razočarana i pogođena negiranjem „genocida u Srebrenici“ od Gradskog Sina Draška.

Stanivuković, koji se nije pojavio dan ranije u Bratuncu, na komemoraciji srpskim žrtvama Podrinja, dobio je otkaz za prisustvovanje skokovima na Starom Mostu u Mostaru.

Kao rezultat pružene ruke, dakle, imamo vandalizovan javni prostor u centru Banje Luke, dok je Sarajevo naljućeno prekinulo saradnju, bez obaveze da uzvrati bilo čim.

Takvo podastiruće ponašanje je tipično za javne ličnosti srpskog svijeta.

Posebno u Srbiji.

U Beogradu svoju zemlju najčešće nazivaju Balkan. Ako već ne „ovi naši prostori“ ili „bivša Juga“.

Ukoliko bi u narodnjačkoj pjesmi nešto bilo „kafana u Srbiji“, a ne „kafana na Balkanu“, to bi sigurno uvrijedilo „dušu balkansku“.

A ona je, eto se ispostavlja, nešto sasvim suprotno od „srpske duše“.

Balkanska se jako vrijeđa, ako se srpska uopšte pominje.

Srpske duše su uvredljive i za mladu gradonačelnicu Sarajeva.

Pohvalila se da je lično napisala riječi koje će biti uklesane u spomen kamen nad jamom Kazani.

Za razliku od „srpskih zločinaca“ koji, kao „istorijske činjenice“, rese spomen ploče na Vijećnici, u ulici Vase Miskina, na Alipašinom polju… na Kazanima neće biti „muslimanskih zločinaca“.

A i žrtve su podešene kao „građani Sarajeva“.

Stradali su u tragičnim i nikad prežaljenim okolnostima, samo zato što su „građani Sarajeva“.

Ne što su bili Srbi.  I ubio ih je nepoznat netko.

Nema ni riječi o tome da je to samo 29 ekshumiranih srpskih duša, od 3.500 imenom i prezimenom popisanih Srba, koji su nestali u građanskom i sekularnom Sarajevu za vrijeme rata.

Ova epizoda iznova poručuje kako „zajednička budućnost“ iz Bliskoistočnog Sarajeva predviđa da dobrovoljno pokusamo „bosanski lonac“ od kostiju i mesa naših sunarodnika i predaka.

I još kažemo hvala.

Budemo dobri, jer ćemo inače završiti kao oni.

Nakon ovogodišnje epizode iz lokalne režije, niko i nikad više nema pravo da „prvi pruža ruku pomirenja“ Sarajstanu.

Jer čak i ako smo Srbi, nijesmo ljudožderi!

 

autor: Faktor foto: FB, kolumna je objavljena u Faktoru br.16